Sunčev sustav

Sunčevim sustavom smatramo onaj dio Svemira koji se nalazi u sferi gravitacijskog utjecaja Sunca. Oko Sunca se kreće osam glavnih planeta (Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun), mnoštvo njihovih prirodnih satelita (mjeseca), patuljasti planeti (sada je jedan od njih i Pluton), milijuni asteroida, kometa i drugih objekata. Zajedno s našom zvijezdom Suncem, iz iste protoplanetarne maglice nastali su i planeti. Kako je u sredini maglice bila najveća koncentracija materije, tu je nastalo Sunce, a protoplaneti su nastajali na različitim udaljenostima od središta. Ti su planeti nastali tijekom prvih 100 milijuna godina, postupno se oblikujući sudaranjem s velikim brojem manjih hladnih tijela (primjerice asteroidima). Prvi su planeti bili bez atmosfere (ona je nastala puno kasnije tijekom razvoja planeta!). I naš je planet Zemlja tako nastao.
Planeti su svemirska tijela po svojoj masi neusporedivo manja od mase zvijezda. Upravo je veličina, odnosno masa, ključna u utvrđivanju koje svemirsko tijelo zovemo zvijezda, koje planet, a koje patuljasti planet. Planeti se kreću oko Sunca, što nazivamo revolucija. Duljina revolucije i vrijeme potrebno da se ona ostvari raste s udaljenošću planeta od Sunca. Planeti bliže Suncu gibaju se brže, a oni udaljeniji sporije.
Posljednjih nekoliko godina astronomi su otkrili veliki broj hladnih tijela koja se nalaze još dalje od zasad Suncu najudaljenijeg poznatog planeta, Neptuna, dakle na vrlo velikoj udaljenosti od Sunca. Neka od tih tijela otkrivači su proglasili novim planetima, ali se čeka i potvrda Međunarodne astronomske unije.
Glavnih osam planeta međusobno se razlikuju po veličini, građi, sastavu i broju prirodnih satelita koje još zovemo mjesecima (za razliku od umjetnih satelita). Planeti su grupirani u dvije različite skupine – unutarnje i vanjske, koje razdvaja područje s milijunima manjih svemirskih tijela, tzv. asteroidni pojas (pojas planetoida).
Unutarnji planeti su Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Zajednička im je karakteristika blizina Sunca, stjenovitost i građa slična Zemlji.
Asteroidni pojas: Glavni asteroidni pojas prostire se na udaljenosti od nekoliko stotina milijuna kilometara od Sunca (od 254 do 598 milijuna km). Čine ga manja svemirska tijela koja kruže oko Sunca. Ponekad ih zovemo i malim planetima jer i oni kruže oko Sunca po svojim stazama, usput se vrteći i ponekad sudarajući. Više od 90% asteroida nalazi se u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera. Za obilazak Sunca potrebno im je između tri i šest godina. Asteroidi su izgrađeni od metala, stijena ili stijenja povezanog ledom, a međusobno se razlikuju veličinom, oblikom, pa i bojom. Oni razdvajaju grupu unutarnjih planeta od grupe vanjskih planeta.
Prvi asteroid otkriven je 1801. godine, a nazvan je Ceres po rimskoj božici žitarica i poljoprivrede Cereri. Njegov je promjer 932 km (to je 1/13 Zemlje!), pa je to ujedno i najveći, i najmasivniji poznati asteroid. Jedan od asteroida nosi ime po našoj domovini: 589 Croatia.

Oko 500 000 asteroida ima promjer veći od 1 km, a njih oko 200-tinjak ima promjer veći od 100 km. Otprilike svakih 50 milijuna godina Zemlju udari asteroid promjera većeg od 10 km! Iako je od zadnjeg velikog udara prošlo 65 milijuna godina, zahvaljujući modernoj tehnologiji donekle je smanjena opasnost od nenajavljenog udara.

Vanjski planeti:Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. To su Suncu vrlo daleki, udaljeniji planeti, pa su mračni i hladni, svi su plinoviti i golemih dimenzija zbog čega ih se često zove "plinoviti divovi".

Sunce je središnja zvijezda našeg Sunčevog sustava. Oko njega kruže planeti, asteroidi, kometi, meteoroidi te čestice prašine. Sunce, ta "žuta zvijezda", golema je kugla usijanih plinova promjerom skoro 110 puta veća od Zemlje, a masom 745 puta veća od svih planeta sustava zajedno. Sunce je u stvari bijelo, ali zbog raspršivanja svjetlosti u Zemljinoj atmosferi izgleda žuto na nebeskoj plavoj podlozi. Izvor Sunčeve topline je nuklearna energija iz duboke unutrašnjosti, gdje temperatura doseže i 15 milijuna °C. Upravo ta energija omogućava jaki i blještavi Sunčev sjaj, koji se ne smije, a ni ne može promatrati bez zaštitnih naočala.
Ovo naše Sunce sjaji i traje već 5 milijardi godina, a pretpostavlja se da će sjati još otprilike toliko. Golemoj energiji koja dolazi sa Sunca i daruje nam toplinu i svjetlost zahvaljujemo postanak i opstanak života na našem planetu, Zemlji.
Ljudi su oduvijek znali koliko je Sunce važno i često su ga štovali kao božanstvo. Zato se i kaže: „Sunce je izvor života!“.

Merkur je Suncu najbliži planet, pa je najviše izložen jakom Sunčevom zračenju i velikim vrućinama (na jednoj strani). To je najmanji planet našeg Sunčeva sustava. Kako je vrlo malen, male mase, ima slabu gravitaciju i jako rijetku atmosferu, čak oko 10¹² puta rjeđu od Zemljine pa se smatra da Merkur zapravo i nema atmosferu.
Stjenovit je, a površina mu je pokrivena brojnim kraterima, «ožiljcima» nastalim od udara asteroida i meteorita. Nema prirodnih satelita. Od svih planeta Sunčeva sustava on najbrže kruži oko Sunca, ali se oko svoje osi vrti vrlo sporo.

Venera je drugi planet od Sunca. Nema svojih prirodnih satelita. Dimenzijama i masom ovaj je planet vrlo sličan Zemlji. Ono što ga čini sasvim posebnim jest njegova rotacija oko svoje osi u suprotnom smjeru od ostalih planeta!
To je stjenoviti planet s čestim vulkanskim erupcijama i gustom atmosferom od ugljikovog dioksida (CO₂). Kako takva atmosfera proizvodi jaki efekt staklenika, temperatura na površini Venere uvijek je vrlo visoka, viša od temperature bilo kojeg drugog planeta (prelazi i 400ºC). Površina Venere puna je kratera od davnih vulkanskih erupcija, a veći dio planeta prekrivaju brežuljkasta vulkanska područja i visoravni.
Poslije Sunca i Mjeseca, Venera je prividno najsvjetlije tijelo na nebu. Njena gusta atmosfera zapanjujuće snažno odbija svjetlost, pa na noćnom nebu sjaji poput zvijezde. Budući da je ovaj planet povremeno vidljiv prije izlaska Sunca, a ponekad nakon zalaska Sunca, u narodu je Venera poznata ili kao Jutarnja zvijezda - zvijezda Danica, ili kao Večernja zvijezda.

Zemlja je treći planet po udaljenosti od Sunca. Zanimljiv je to planet; ima mnoga svojstva drugih planeta, npr. stjenovit je kao Merkur, Venera i Mars, ima vulkane kao Venera i Mars, kratere kao Merkur, a vrtložne atmosferske vremenske sustave kao Jupiter i Neptun. No, ono što ovaj planet čini jedinstvenim je - život. Planet Zemlja jedini je planet na kojemu, koliko znamo, postoji život. Pogodnim za život čine ga ugodna površinska temperatura, i većina vode u tekućem stanju. Upravo ta golema količina vode na Zemljinoj površini vidljiva je i iz Svemira, zbog čega se Zemlja doima plavom. Zemlji najbliže nebesko tijelo je Mjesec koji je ujedno i njezin jedini prirodni satelit.

Mjesec: Mjesečeva prašinasta površina pokrivena udarnim kraterima (kao i na Merkuru) milijardama je godina uglavnom ista, za razliku od Zemljine površine koja se stalno mijenja. Jedine promjene koje se na Mjesecu događaju nastaju pri udaru meteorita koji tada naprave novi krater. Mjesec se okreće oko Zemlje na njezinom putu oko Sunca. Iako je Mjesec veći i sjajniji od bilo kojeg drugog tijela na noćnom nebu, on nema svoju vlastitu svjetlost, već sjaji zrcaljenom (reflektiranom) svjetlošću Sunca. Dok se giba oko Zemlje vidimo ga osvijetljenog na četiri razna načina, koja zovemo Mjesečeve faze ili mijene. Zanimljivo je znati da, iako se Mjesec giba oko našeg planeta, mi uvijek vidimo samo jednu njegovu, uvijek istu, stranu! Kad puni Mjesec prođe kroz Zemljinu sjenu, on postane taman ili tamnocrven. Tu pojavu nazivamo pomrčina Mjeseca, a ona se događa do tri puta godišnje. Mjesec je, uz Zemlju, jedino mjesto u svemiru na koje je kročio čovjek. Čak se šest američkih letjelica s ljudskom posadom spustilo na njegovu površinu u razdoblju od 1969. do 1972. godine. Dvanaest astronauta iz programa "Apollo" istraživalo je i fotografiralo Mjesečevu površinu te s nje na Zemlju donijelo 388 kg uzoraka stijena i tla. Budući da Mjesec nema atmosfere, nema ni vjetra (osim sunčevog) niti površinskog trošenja (erozije), pa su otisci stopala astronauta iz misije "Apollo 11" iz 1969. godine ostali savršeno očuvani. U zagrebačkom Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, u Mineraloško-petrografskom odjelu, čuva se nekoliko originalnih zrnaca prašine s Mjeseca donesenih 1969. godine tijekom svemirske ekspedicijem "Apollo 12" Pronalazak meteorita od velike je važnosti, jer su to jedina svemirska tijela (uz stijene donešene s Mjeseca) koja se mogu analizirati na Zemlji. Istraživanje njihovog sastava i  strukture izuzetno je značajno za istraživanje povijesti Sunčeva sustava.

Mars je četvrti planet Sunčeva sustava, promatrano prema udaljenosti od Sunca. Njegova je veličina tek nešto manja od Zemlje. Ima dva mala nepravilna (“krumpirasta”) prirodna satelita, Fobos i Deimos. Sam planet se sastoji od krute, stjenovite tvari, pa zajedno s Merkurom, Venerom i Zemljom čini stjenovitu grupu planeta unutarnjeg dijela Sunčeva sustava.
Planet Mars je najistraživaniji planet. Od davnina ga istražuju astronomi, stručnjaci i amateri, a danas se sve više istražuje i svemirskim sondama. Temperature se zimi spuštaju i do -143 °C, a ljeti dosežu do +27 °C.

Jupiter je najveći planet Sunčeva sustava, čak gotovo dvostruko veće mase od zbroja masa svih ostalih planeta! Gledajući od Sunca, peti je planet po udaljenosti. Ima 4 velika i nekoliko desetaka manjih prirodnih satelita. Velike Jupiterove satelite (Io, Europa, Ganimed, Kalisto) otkrio je još u 17. stoljeću Galileo Galilei. Moguće ih je vidjeti čak i s malo boljim dalekozorom.
Osim što je Jupiter najveći planet, čak 1232 puta veći od Zemlje, i 318 puta masivniji od našeg planeta, on je i rekorder po brzini okretanja - ima najbržu rotaciju!
Ovaj zaista zastrašujuće veliki planet, za razliku od malih, stjenovitih unutarnjih planeta, nema krutu površinu. Građen je od male, čvrste jezgre (vodikov led) koju obavijaju plin i tekućine. Ima i vrlo debelu atmosferu pa njegovu površinu u stvari i ne vidimo. Vanjski, odnosno onaj vidljivi dio njegove atmosfere, ima prosječnu temperaturu od oko -150 °C.
Jupiter ima vrtlog velikih crvenih oblaka čiji je promjer oko 40 000 km. Taj je vrtlog poznat kao Velika crvena pjega, a prvi ga je zapazio znanstvenik Robert Hooke, 1644. godine. 

Saturn

je šesti planet po udaljenosti od Sunca. Izrazito je velik, tek nešto manji od Jupitera, a čak je 815 puta većeg obujma od naše Zemlje. Ima više desetaka prirodnih satelita (najveći je Titan). Iako je golemi planet, baš kao i Jupiter, bez obzira na svoju ogromnu veličinu ima vrlo brzu rotaciju.
Svojom građom Saturn je sličan Jupiteru, jer je i on smrznuta kugla tekućine i plina koju pokrivaju debeli oblaci. Na Saturnu konstantno pušu strahovito snažni vjetrovi, desetak puta snažniji od uragana koje mi poznajemo. Oko ekvatora Saturn ima sustav sjajnih, svjetlucavih prstenova, sastavljenih od sitne prašine i čestica stijena. Upravo ti prsteni čine ovaj planet najatraktivnijim i najprepoznatljivijim planetom sustava. Promatran golim okom Saturn izgleda poput žućkaste zvijezde, ali da bismo vidjeli te njegove atraktivne prstenove, potrebno je imati teleskop.

Uran je Sedmi planet po udaljenosti od Sunca, prepoznatljiv je po svom neobičnom, «drugačijem» položaju. Naime, to je jedini planet okrenut postrance, na "bok", tako da mu je os vrtnje gotovo u vodoravnom položaju. Pretpostavlja se da je takav položaj posljedica sudara s nekim drugim nebeskim tijelom.
Ovaj je planet otkriven relativno kasno, tek krajem 18. stoljeća. Ima 17 prirodnih satelita (od kojih je najveći Titanija) i skup slabo vidljivih prstenova (vrlo su slabog sjaja). Građom je sličan ostalim gigantskim, plinovitim planetima jer i on ima malu čvrstu jezgru, obavijenu ledenim omotačem i debelom atmosferom.
To je izrazito hladan i vjetrovit planet, na kojem pušu vjetrovi brzinom oko 700 km/h. Prekriven je oblacima. Zbog velike udaljenosti od Sunca i preslabog sjaja, teško je vidljiv golim okom. No, uz pomoć čak i malog teleskopa vidljiv je kao disk plavičaste, modrozelene boje koja je posljedica djelovanja svjetlosti na njegovu atmosferu u kojoj ima metana.

Neptun je planet izrazito udaljen od Sunca, čak 30 puta udaljeniji od Zemlje. Iako je veličinom neznatno manji od Urana, od njega je nešto teži. Ima desetak prirodnih satelita (mjeseca) od kojih je najveći Triton, i tanke prstenove slabog sjaja. Otkriven je 1846. godine.
Slično je građen kao i ostali planeti iz skupine vanjskih, gigantskih planeta; čvrsta jezgra i led, prekriveni debelom atmosferom. Na Neptunu pušu izrazito snažni i jaki vjetrovi, najjači vjetrovi našeg Sunčevog sustava, koji dosežu nezamislive brzine i pušu brzinom ponekad i većom od 2000 km/h.

Pluton više nije planet! Međunarodni astronomski savez donio je 22. kolovoza 2006. godine odluku da se Pluton ne može smatrati planetom, te mu je promijenjen status. Do tada Pluton je bio 9. planet Sunčeva sustava, ali od 2006. godine pripada Plutonima, skupini malih, patuljastih planeta. Tomu je tako zbog njegove veličine! Zemlja je od njega čak pet puta veća i 500 puta teža, a sam Pluton je manji i od čak sedam prirodnih satelita drugih planeta. Veličinom ga premašuju Jupiterovi sateliti Europa, Ganimed i Kalisto, Saturnov satelit Titan, Zemljin Mjesec i Neptunov satelit Triton.
Pluton je otkriven tek 1930. godine kao tada najudaljeniji planet. Toliko je jako udaljen od Sunca da ga ono osvjetljava tek nešto jačom svjetlosti od one kojom nas Zemljane obasjava Mjesec. Uočen je samo zato što ima blag utjecaj na orbite Neptuna i Urana. To je malen, čudan, taman i mračan svijet. Zbog svega navedenoga i ne čudi odluka da ga se više ne smatra planetom.